ne mogu više zanemarivati dojam koji je današnje jutro ostavilo na mene. doduše, sasvim obièno jutro iz tuðe perspektive. nisko sunce, svjež zrak, autobusna stanica i gledam golubove koji se nekoliko koraka dalje šepure u lokvi vode. i ne pada mi na pamet kako mi se gade, kao obièno. starija žena ih je rastjerala i sjela pored mene, s pitanjem u zraku - hoæe li stiæi do duæana dok autobus ne doðe. na kraju je ostala jer je zapoèela razgovor s èovjekom kojega od nekuda zna.

prazna glava; nisam bio žedan, niti gladan, niti umoran. bio sam zadovoljan. i sretan, slobodan. nisam se ni potrudio analizirati to, kako sam inaèe sklon napraviti ne imajuæi na umu da bih time okonèao tu meditaciju koja me, eto, tako rijetko snaðe. nije se javljala ni naznaka potrebe za tim.

jednostavan trenutak mentalne tišine.
i to je sve.

postoje one sitnice koje prepoznajemo kao svoje iskustvo, ostaju vjeèno zarobljene u najdubljim slojevima pamæenja. što je iskustvo gore, korijenje tih "sitnica" u našem pamæenju pruža se dalje, izranja na površinu, podsjeæa nas da se usadilo jako duboko i otiæi æe jedino ako ga prestanemo doživljavati, istrunuti. a do tada optereæuje, hrani se strahom i bezrazložnom mukom..

èuo sam tiho "nemoj se brinuti." ne želim se ne brinuti. što ako je moja briga ono što drži moje osjeæaje stvarnima? to je dio mene koji je pustio korijenje u mraku, moja potvrda samom sebi da mi je stalo.

kako bih inaèe znao.

dobro nije spasio europu, ali je izvukao bolju stranu kišnog kraja radnog dijela tjedna. a u podneblju s toliko kulturnog stresa, kroz svojih sat vremena došao je kao hladan tuš usijanim glavama našega društva u tolikoj mjeri da je kiša koja nas je u kazalište ispratila èak dobila i svoj prigodni, ambijentalni smisao. više nego ugodno iznenaðenje za sve one koji su na opæe poznatu šoljanovu ironiju bili koliko toliko spremni.

rene medvešek je obradom ove izvorno radiodrame oèito htio pokazati kako se u posljednjih èetvrt stoljeæa neke stvari nisu promijenile na bolje; još uvijek podupiremo i dajemo važnost krivim stvarima, na krivi naèin i s krivim ciljem. a veæina javnosti, s nedostatkom truda za razvijanje vlastitog mišljenja i ideala, progutat æe sve što nam javni mediji posluže kao bitno i vrijedno pažnje, pogotovo ako je etiketirano kao "senzacionalno" i popraæeno pretjeranim, euforiènim i grèevitim osmjehom od uha do uha.

isto tako, to je oda oèaju u koji ovo društvo toliko vjeruje; neprihvaæanje kritike od nekoga tko na probleme, koji su sada kada smo "spremni" se pridružiti veæoj europskoj zajednici aktualizirani, sasvim objektivno može gledati kao - manje bitne. zato svatko tko ima objektivan pogled na situaciju, u skladu sa šablonom našeg "upuæenog" društva, mora biti spreman na osudu vlastitog "altruizma" ili u prijevodu - moguænost objektivne prosudbe koja veæini sentimentalno ne odgovara. redatelj je time poslao poruku publici, odnosno (oèito samo) èetvorici ljudi sinoæ koji su ju bili spremni iskreno shvatiti.

ostavlja dobar osjeæaj za sobom. osim što je smijeh, kažu, koristan za zdravlje, dobio sam dojam da u tom "altruizmu" i "licemjerju" koji, rekli su mi ljudi s pravim tradicionalnim i ispravnim vrijednostima, oèito i bez poštovanja sijem na sve strane ipak - nisam jedini!